уторак, 31. јануар 2012.

JOTOVANJE

Za nekoga kažemo da je brz, ali da postoji i brži. Neko je ljut, ali ima i ljući. Mladost je lepa i treba se ponositi mladošću.

Svi ovi primeri su tu samo da bismo primetili kako se u različitim oblicima jedne reči menjaju glasovi. Razlog za ove promene je glas J, a glasovna promena se zove jotovanje.

Glasovi koji nisu prednjonepčani: D, T, Z, S, L i N, kada se nađu pored palatalnog, prednjonepčanog J, menjaju se i prelaze u prednjonepčane glasove Đ, Ć, Ž, Š, LJ, NJ. Tada kažemo da je izvršeno jotovanje.

Među primerima koje smo naveli, ima onih koji pripadaju komparaciji (poređenju) prideva. BRZ-BRŽI, TVRD-TVRĐI, BEO-BELJI, i to je jedan od slučaja dolazi do jotovanja.

Drugi slučaj je kada koristite prezent, sadašnje vreme, a u infinitivnoj osnovi glagola nalaze se D, T, Z, S, L i N, pa kažemo da je infinitiv glagola VEZATI, ali prezent je VEŽEM, PISATI - PIŠEM.
 Pogledajte - imate Z ili S u jednoj reči, a Ž i Š u drugom obliku te reči.

Istu promenu ćete primetiti i u slučajevima VOLETI - VOLJEN, VOZITI - VOŽEN, TVRDITI-TVRĐEN. Ovo su sve primeri za trpni glagolski pridev.

Među imenicama ženskog roda nalaze se reči kao SMRT, KRV, GLAD. Ove reči u instrumentalu imaju oblike  u kojima je došlo do jotovanja - SMRĆU, KRVLJU, GLAĐU..

I, na kraju, svi kažemo PRUT, ali u množini je PRUĆE. I u obliku ove zbirne imenice vidimo da je izvršeno jotovanje.

Postoji i jedna grupa glasova koja reaguje na drugačiji način kada se nađe pored glasa J, a to su glasovi B, P, M, V. Naravno, ne postoji njihov prednjonepčani parnjak, ali postoji suglasnička grupa koja tada nastaje, pa kažemo da je neko LJUBLJEN - od glagola LJUBITI, neko je GRUB, ali ima i GRUBLJI, SNOP je jedan, ali više snopova je SNOPLJE, nešto je SUVO, ali ima i SUVLJE. Vidite da se u svim ovim rečima koren reči završava na B, P, M, V, ali da se „umeće“ slovo L (ta pojava se zove epentetsko, umetnuto L).

I sad, za kraj, ako kažemo STRIGATI, a u prezentu je STRIŽEM, i ako kažemo (od MISLITI) MIŠLJEN, koje glasovne promene su izvršene u oblicima ovih reči?

Sledeći post će se baviti promenom L u O, do tada, pozdrav.


петак, 27. јануар 2012.

IZUZECI OD PALATALNIH PROMENA

Da li ste znali da je ispravno reći: „Bio sam na žurki“, a ne „Bio sam na žurci“?

Često ćete čuti da neko pita: „Da li je ispravno reći kruški ili krušci, prugi ili pruzi, tugi ili tuzi?“ Ovakvi slučajevi će biti tema ovog posta i zbog toga što su često pominjani u zadacima za prijemne ispite.

Recimo, tepanja ili reči od milja (hipokoristici) prvi su primer kada bi trebalo da dođe do sibilarizacije, ali se ona ne vrši. Pričamo o primerima kao što su BAKA, DEKA, ZEKA... Kada treba da upotrebimo oblik KA DEKI (ovo je oblik dativa i lokativa), ispravno smo postupili ako ne menjamo K, ove reči su primer za izuzetak od vršenja promene.

Za stanovnicu nekog grada, opet u obliku dativa ili lokativa, treba upotrebiti oblik u kome se ne vrši promena: BEOGRAĐANKI, NOVOSAĐANKI... Dakle, ni tu se sibilarizacija ne vrši.

A onda postoje reči koje su stranog porekla, kao što su LIGA, KLIKA... Ni u ovim slučajevima nećemo reći reč sa izvršenom promenom, već LIGI, KLIKI...

Često su  na prijemnim ispitima postavljana pitanja o tome kako se ispravno pišu ženska imena koja se završavaju na -KA, -GA, -HA (ZORKA, DANKA, OLGA). Ispravno je reći OLGI, ZORKI, DANKI, OLGIN, ZORKIN, DANKIN - promena se ne vrši ni u ovim slučajevima. Ali, ako se ženska osoba zove na ime koje se završava sa -ICA (kao Zorica, Ankica, Milica...), ispravno je reći ZORIČIN, ANKIČIN, MILIČIN. Ovo pravilo se ne odnosi samo na imena. U slučajevima kao što su STARICA, KOMŠINICA, UČITELJICA, takođe je ispravno reći STARIČIN, KOMŠINIČIN, UČITELJIČIN.

Poseban slučaj su nazivi geografskih pojmova. Niko se neće dvoumiti da kaže AMERICI, AFRICI, oblicima sa izvršenom sibilarizacijom. Ali, da li će to biti slučaj sa rečima VOLGA ili MEKA? Ovo su slučajevi kada nikako neće doći do sibilarizacije. Ako bismo rekli: „Bio je u Meci“, naravno da bi se razumevanje pojma dovelo u pitanje. Dakle, ako je negde bio, bio je u Meki. Ali, ako ste bili u Požegi, bili ste i u Požezi, ovo je primer da u srpskom jeziku postoji oblik dubleta - slučaj kada imate dva oblika koja su oba ispravna.

Gde ćete, zapravo, doći u nedoumicu?

Uvek i samo kod imenica ženskog roda koji se završavaju na KA, GA, HA.

Posebni slučajevi su imenice PRIPOVETKA, ZAGONETKA. Ispravno je reći: O PRIPOVECI ili O PRIPOVETKI. Jedini oblik koji nije ispravan je oblik PRIPOVETCI (sa spojenim T i C). U obliku PRIPOVECI došlo je i do gubljenja suglasnika, pored izvršene sibilarizacije. Evo kako:

PRIPOVETK+I
PRIPOVETCI (pogledajte podelu glasova po načinu nastanka, C je sliveni glas, nastao od T i S). Prema tome:

PRIPOVETTSI - gubi se jedno T
PRIPOVETSI - PRIPOVECI

U slučaju imenice ČESTITKA, preporučen je oblik ČESTITKI (ne možete ČESTICI, jer biste time promenili značenje reči).

Kad još nećete vršiti palatalne promene?
U primerima MAČKI, VOĆKI, TETKI, KOCKI, MAZGI, PRAĆKA, PASHA. U gotovo svim pravopisnim priručnicima naći ćete pravilo: do palatalne promene ne dolazi u rečima čiji se koren reči završava na ČK, ĆK, TK, CK, ZG, SH - ali je jednostavnije zapamtiti primere koji su navedeni.
Razlog? Pokušajte da promenite u reči KOCKA drugo K u C, i videćete da se menja oblik reči i gubi značenje korena.

Tu su i dubleti - EPOHI i EPOSI; SLUGI i SLUZI; BITKI i BICI, KĆERKI i KĆERCI, MASKI i MASCI, LICI i LIKI. Niko ne može da vas ispravi u oba slučaja, s obzirom da pravopis dozvoljava oba oblika reči.

A rešenje pitanja na početku je: ispravni oblici su KRUŠCI, TUZI, PRUZI.

Šišarki ili šišarci?




четвртак, 26. јануар 2012.

SIBILARIZACIJA



SIBILARIZACIJA

Promena zadnjonepčanih glasova K, G, H u zubne C, Z, S naziva se sibilarizacija. Do ove promene dolazi uglavnom kada se ti suglasnici nađu ispred samoglasnika i

Kako to izgleda u primerima?

Pogledajte oblike imenica u ženskom rodu koji se završavaju na –KA, -GA, -HA. Recimo, DEVOJKA. U dativu jednine oblik dativa je DEVOJCI. Primećujete da se K iz korena reči „pretvorilo“ u C. Ovo je slučaj sibilarizacije. Isto će se desiti sa rečima NOGA, RUKA, SVRHA. Napišite sami oblik dativa ovih imenica (ka + imenica – ka NOZI), i videćete da je glas iz korena reči promenjen. 

Naravno, to nije jedini slučaj. Do ove promene dolazi i kada imenice muškog roda koje se završavaju na K, G, H stavimo u oblik množine. To su imenice koje smo pominjali kada je tema bila palatalizacija – OBLAK, JUNAK, ORAH, NALOG. U množini te reči glase: OBLACI, JUNACI, ORASI, NALOZI. Pogledajte promenu koja je nastala. Slova iz korena reči su se promenila u C,Z,S, i ovo su primeri reči u kojima je izvršena sibilarizacija.

Ova glasovna promena se vrši i u glagolskim oblicima. Opet je reč o glagolima koji se završavaju na ĆI, ali sada u imperativu i imperfektu. Recimo, oblik imperativa (zapovedni način) nastaje dodavanjem nastavka na aorsku osnovu (ako ste zaboravili šta je aorska osnova, pogledajte post o palatalizaciji). Tako dobijamo PEK + I, i dobijamo PECI.

Slično je i sa imperfektom – na osnovu glagola se dodaje nastavak –IJAH, i dobijate oblik imperfekta PECIJAH.

Kao što vidite, K iz osnove glagola se promenilo u C.

Šta bi još trebalo da znate?

Promena o kojoj se radi odnosi se na promene glasova koje su se vršile u davnoj prošlosti. Ne zna se kada je ova glasovna promena prestala da se vrši, ali se zna da postoji veliki broj izuzetaka, odnosno slučajeva kada se ova glasovna promena ne vrši.

Ova tema, izuzeci od palatalnih promena, zaslužuje nov post, i to će biti sledeća tema: izuzeci od palatalnih promena.

Do sledećeg puta!


среда, 25. јануар 2012.

PALATALIZACIJA


PALATALIZACIJA

Još jedna u nizu glasovnih promena jeste i palatalizacija, a njoj „srodna“ je sibilarizacija. 
Kako su one srodne?
Ove glasovne promene veže to što se u oba slučaja radi o promeni tri zadnjonepčana glasa K, G, H, ali u različitim situacijama. Prilikom palatalizacije, dolazi do promene K, G, H u Č, Ž, Š, a prilikom sibilarizacije oni se pretvaraju u C, Z, S. Pogledajte kako to jednostavno možete da zapamtite.


                                           C                    Z                        S    Sibilarizacija
                                         

                                          

                                            K                G                   H



                                           Č                     Ž                        Š    Palatalizacija



Primetite da su glasovi koji zamenjuju K,G i H glasovi koji se razlikuju samo po dijakritiku (znaku iznad slova).

Međutim, postavlja se pitanje zbog čega dolazi do palatalizacije?

U nominativu jednine, imenica JUNAK ima K na kraju, koje se u vokativu jednine menja u Č – JUNAČE. Promena izgleda ovako:

n. JUNAK
g. JUNAK-A
d. JUNAK-U
a. JUNAK-A
v. JUNAČ-E
i. JUNAK-OM
l. JUNAK-U

Samo se u vokativu na osnovu reči dodaje nastavak E. I zapravo, ova glasovna promena se dešava onda kada se K, G, H nađu ispred E, i u nekim slučajevima ispred A i I, ali E je uglavnom onaj glas koji uslovljava promenu. 
Postoji i objašnjenje. Glas E je vokal prednjeg reda, a glasovi K, G, H su zadnjonepčani po mestu tvorbe. „Praktičnije“ je da se, jedan pored drugog, izgovore dva glasa koja nastaju u prednjem delu usne duplje. 


Do ove promene dolazi i kada se pridevi koji završavaju na K, G, H porede (u obliku komparativa), pa tako postoje oblici TIH, u komparativu TIŠI, DUG - DUŽI, STROG-STROŽI, JAK - JAČI. 


Palatalne promene se vrše i kod glagola. U srpskom jeziku postoje glagoli koji u infinitivu zavšavaju na ĆI (VUĆI, PEĆI, REĆI). Kada god budete bili u prilici da objasnite nastanak nekih glagolskih oblika, moraćete da upotrebite termin INFINITIVNA OSNOVA. Jednostavno, to dobijate kad od glagola u infinitivu odbijete nastavak TI (PEVATI, infinitivna osnova je PEVA). Ali, ako biste to uradili sa glagolima na ĆI, uklonili biste afrikatu, sliveni glas koji je nastao stapanjem nekih glasova u srpskom jeziku, nekada davno. To ne možete da uradite. Ali šta onda radite? Kod tih glagola se koristi AORSKA OSNOVA - od prvog lica aorista se odbije nastavak OH - PEĆI - PEKOH - aorska osnova je PEK-.

Da se vratimo na palatalizaciju. Prvo lice prezenta sadašnjeg vremena glagola PEĆI, glasi PEČEM. Taj oblik smo dobili kada se na aorsku osnovu PEK  doda -EM, i dobijamo PEČEM. Ovo je takođe primer za palatalizaciju.

To bi bilo sve o nastanku i oblicima ove palatalne promene.

Ipak, veći je problem kako prepoznati reči sa izvršenim palatalnim promenama. Uvek, kada treba da uočite koja glasovna promena je izvršena u nekoj reči, pronađite oblik te reči u nominativu jednine ili pogledajte koren te reči. Ako uočite da je ta reč, u nekom obliku, na mestu gde je došlo do promene glasa, imala K, G, H, uočili ste palatalnu promenu.

Evo primera. Dobili ste pridev DEVOJČIN. DEVOJKA je osnova od koje je izvedena reč. Tačnije, DEVOJK (pogledajte koja se slova ne menjaju u promeni po padežima - DEVOJKA, DEVOJKE). Dodat je sufiks IN, i dobili smo DEVOJKIN, a K se menja u Č, i to je oblik u kome je izvršena palatalizacija.

U sledećem postu biće reči o sibilarizaciji i tu ćete moći da nađete neke vežbe u vezi sa ovim glasovnim promenama.

Pozdrav!










JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO MESTU TVORBE


JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO MESTU TVORBE

Kao i prethodna glasovna promena, i ova je bila pominjana u postu Podela glasova, i da bi se ona razumela, potrebno je poznavati podelu glasova po mestu tvorbe.
Za ovu glasovnu promenu mogli bismo reći da ima dva dela.

  1. U tom prvom delu, menjaju se glasovi S i Z, ali samo onda kada se nađu ispred prednjonepčanih suglasnika, odnosno ispred J, LJ, NJ, Ć, Đ, Ž, Š, DŽ, Č. Tada Z i S prelaze u prednjonepčane suglasnike Ž i Š (pogledajte, samo dodajete znak iznad slova – taj znak se zove dijakritik).

Primer:
a)      list – lišće
Na koren reči dodat je nastavak –je = list + je
T i J jotuju i tako nastaje Ć. Novi oblik koji smo time dobili je LISĆE. I evo te situacije kada dolazi do jednačenja suglasnika po mestu tvorbe. S (zubno) je ispred Ć (prednjonepčanog) i prelazi u prednjonepčano Š. Šta se time dobilo? Da dva glasa budu jednaka po mestu tvorbe – oba su prednjonepčana.

b)      čeznuti – čežnja
Koren glagola je čezn-, dodat je sufiks –ja, i došlo je do jotovanja N i J u NJ. ČEZNJA je sledeći oblik. Obratite pažnju na Z ispred NJ, Z je zubno i ispred prednjonepčanog NJ prelazi u Ž, jednači se sa njim po mestu tvorbe i oba su prednjonepčana.

Međutim, ne dolazi uvek do ove promene, i tu ima izuzetaka, i to u složenicama IZLJUBITI, SLJUBITI, RAZLJUTITI, SLJUŠTITI, RAZNJIHATI. Obrazloženje za nevršenje ove glasovne promene u ovom slučaju jeste da bi se izgubilo značenje prefiksa.

  1. Drugi deo ove glasovne promene odnosi se na nadzubni glas N, koji se menja kada se nađe ispred dvousnenih B i P. Ono se tada menja u M, koje je dvousneno.

a)      ODBRANA ima koren ODBRAN + BA. N, nadzubno, nalazi se ispred B, koje je dvousneno. Zato se N menja u M, dvousneno, i dva glasa su ista po mestu tvorbe.
b)      STAN + BENI, isti primer kao prethodni, oblik koji se dobija je STAMBENI.

I ovde ima izuzetaka. Piše se: STRANPUTICA, CRVENPERKA, JEDANPUT, VANBRODSKI.   

JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI


GLASOVNE PROMENE

Do glasovnih promena dolazi kada se menja oblik reči (Jastrebac – Jastrepca, genitiv jednine) ili prilikom nastanka novih reči (list – lišće). Postoji nekoliko glasovnih promena:

  1. jednačenje suglasnika po zvučnosti
  2. jednačenje suglasnika po mestu tvorbe
  3. palatalizacija
  4. sibilarizacija
  5. jotovanje
  6. nepostojano a
  7. promena l u o
  8. sažimanje suglasnika
  9. uprošćavanje suglasničkih grupa

JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI

Do ove glasovne promene dolazi kada se, jedan pored drugog, nađu dva suglasnika nejednake zvučnosti. Tada se prvi suglasnik upravlja prema drugom, odnosno ako je prvi suglasnik bezvučan, a drugi zvučan, prvi suglasnik će preći u svoj zvučni parnjak, i obratno. Da bi bilo jasnije, evo primera:

VRABAC – ovo je imenica u nominativu jednine. U obliku genitiva, imenica glasi VRAPCA. Ta promena mora imati objašnjenje. A šta se zapravo desilo?

Zbog nepostojanog A došlo je do spajanja dva glasa nejednake zvučnosti – B, koje je zvučno, i C, koje je bezvučno. C, koje je na drugom mestu, dovelo je do promene zvučnosti glasa B i ono prelazi u bezvučno P. Šta je rezultat? Došlo je do izjednačenja (jednačenja glasova po zvučnosti), i sada su oba zvučna.

Da bi se objasnila promena, neophodna je tabela podele glasova po zvučnosti (videti post Podela glasova, podela suglasnika po zvučnosti).

Evo nekoliko primera: a) držak – drška

Opet zbog nepostojanog a, jedno pored drugog su se našli Ž i K. Pogledajte tabelu ispod. Ž je zvučno, ali K je bezvučno. Ž, da bi se izjednačilo po zvučnosti, prelazi u bezvučnog parnjaka Š, i sada su oba glasa jednake zvučnosti.

Zvučni       Ž
Bezvučni   Š =  K (Ž prelazi u bezvučno Š, i onda su jedan pored drugog dva bezvučna glasa, Š i K)

b) Srbin – srpski

Na koren reči Srb- dodat je (nastavak)sufiks –ski, i nastaje izvedenica SRBSKI. Pogledajte podvučene glasove. B je po svojoj zvučnosti zvučno, ali S je bezvučno, i B prelazi u svog bezvučnog parnjaka P.

Zvučni       B
Bezvučno  P  S

v) bez + primeran = besprimeran

Spajanjem bez (prefiksa) i prideva primeran, spajaju se Z i P. Z je zvučan suglasnik, P je bezvučan. Zbog toga Z prelazi u svog bezvučnog parnjaka S, i jedan pored drugog stoje dva glasa jednake zvučnosti.

U srpskom jeziku postoje i izuzeci, slučajevi kada pravilo ne fukcioniše iz nekih razloga.

U ovom slučaju, postoji nekoliko:

  1. D se nikad ne jednači ispred S i Š, i zbog toga je ispravno napisati PREDSEDNIK, PREKOLSKI, ODSLUŽITI. Ako izgovorite ove reči, videćete da vi zapravo izgovarate C na tom mestu gde se spajaju D i S, da vi izjednačite te glasove u T i S, a kada su T i S zajedno, oni daju afrikatu C. Pa kad bismo dalje i zapisali reč koju smo tako dobili, videli bismo da je promenjen koren reči, a to je jedina veza reči sa osnovnim značenjem koju ona ima. Evo primera: LJUDSKI je pravilno, a mi izgovaramo tu reč sa C, i dobijamo oblik koji više ne liči na reč poteklu od imenice LJUDI. Koren reči se čuva nevršenjem ove glasovne promene.
  2. Isto objašnjenje je i za izvedenicu VOĐSTVO. Trebalo bi da se zameni Đ sa Ć, ali se time gubi veza sa korenom reči VOĐA.


понедељак, 23. јануар 2012.

PODELA GLASOVA




Pitanja iz oblasti glasovnih promena su gotovo obavezna na svim tipovima testova, a da bi se glasovne promene razumele, potrebno je pre svega naučiti podelu glasova u srpskom jeziku, tako da krećemo odatle. 

GLASOVI U SRPSKOM JEZIKU

U srpskom jeziku ima 30 glasova (i za svaki glas jedno slovo, 30 slova u azbuci). Tih 30 glasova se dele na:
- vokale (samoglasnike)
- sonante
- konsonante (suglasnike)

VOKALI

Ima ih 5: A, E, I, O, U.

Treba znati sledeće – za izgovor glasa potrebna je vazdušna struja, a ona se „oblikuje“ u govornim organima. Ta vazdušna struja prilikom izgovora vokala nigde ne nailazi na prepreku, I zbog toga se ovi glasovi zovu NELOKALIZOVANI (ne postoji mesto na kome se oni formiraju). Bitno je I to da glasne žice, mišićna zadebljanja preko kojih prolazi vazdušna struja, trepere kada se vokali izgovore, i to znači da su vokali zvučni. Međutim, pitanje koje se postavlja jeste: a u čemu je onda razlika u vokalima, jer mi jasno čujemo A;E;I… Razlika je u položaju jezika u usnoj duplji i položaju usana. U zavisnosti od polažaja jezika u usnoj duplji, vokali se dele na:

A – niski vokal srednjeg reda
E – srednji vokal prednjeg reda
I – visoki vokal prednjeg reda
O – srednji vokal zadnjeg reda
U – visoki vokal zadnjeg reda

Šta ova podela u stvari znači? Izgovorite glas A, ali pazeći gde se nalazi vrh jezika. Trebalo bi da vam je vrh jezika nisko na sredini usne duplje, to znači da je A niski (jezik nisko) vokal srednjeg reda (na sredini usne duplje). To bi trebalo ovako da izgleda: zamislite krug oko glasova. To bi bila vaša usna duplja, a mesto gde stoji glas zapravo je mesto gde stoji vrh vašeg jezika prilikom izgovora.


                        PREDNJI                                SREDNJI                                    ZADNJI



VISOKI                        I                                                                                            U                
      
SREDNJI                        E                                                                                        O

NISKI                                                                  A

  
 Treba znati još i ovo: vokali su nosioci sloga. To zapravo znači da kada treba da odredite broj slogova u jednoj reči, treba da prebrojite samoglasnike i dobićete broj slogova. Koliko samoglasnika - toliko slogova. 

PTICA - dva sloga, dva suglasnika
MISAO - tri sloga



Jedan od tih suglasnika će biti i akcentovan, o tome će biti reči drugom prilikom.






 SONANTI

To je grupa od 8 glasova: J, V, R, M, L, LJ, N, NJ.

Ova grupa ima osobine i suglasnika i vokala. Vokalima je slična po tome što glasne žice trepere kada se ovi glasovi izgovaraju, pa su svi ZVUČNI, a konsonantima je slična po tome što za njih može da se utvrdi mesto na kome se formiraju (gde govorni organi stvaraju prepreke, mesto tvorbe). Ipak, ta prepreka nije potpuna i oni se zbog toga zovu POLULOKALIZOVANI.
Sonant R je pogotovo važan – on može da se nađe u poziciji između dva suglasnika, i tada je on „nosilac sloga“. To praktično znači sledeće: u reči GRMETI postoje tri sloga – GR – ME – TI. Može se uočiti da R sada ima ulogu vokala/samoglasnika.

Ima još nekoliko slučajeva kada sonanti mogu biti „slogotvorni“, odnosno imati ulogu koju inače imaju vokali. Postoje slučajevi kada i sonanti L i N takođe mogu da budu slogotvorni u rečima stranog porekla. 

KONSONANTI 

Ovo je najveća grupa glasova u srpskom jeziku. Njih ima 17 (5 vokala + 8 sonanata + 17 konsonanata = 30 glasova).

Ova grupa glasova ima i nekoliko podela:
1.po mestu nastanka glasova (mesto tvorbe)
2. po načinu nastanka
3. po zvučnosti 

MESTO TVORBE ILI NASTANKA GLASOVA  

Već je bilo pomena da postoje nelokalizovani (vokali) i polulokalizovani (sonanti). Konsonanti su lokalizovani. To znači da je prepreka koja se formira i na koju vazdušna struja nailazi prilikom izgovora ovih glasova potpuna. Tamo gde se ta prepreka formira, kažemo da je upravo to mesto na kome taj glas nastaje. To praktično znači da usneni glasovi nastaju tako što prepreku formiraju usne, usnenozubni tako što usne i zubi zajedno prave prepreku vazdušnoj struji, itd.

Dakle, ovo je podela:

1.     usneni:                         P, B,M
2.     usnenozubni:               V,F
3.     zubni:                           D,T,Z,S,C
4.     nadzubni:                     L,R,N
5.     prednjonepčani:           J,LJ, NJ, Ć, Đ, Ž,Š,DŽ, Č
6.     zadnjonepčani:            K,G,H 

Za one koji nameravaju ovu listu da uče, postoje mnoge tehnike. Jedna od njih jeste da probate da napravite rečenice koje ćete pamtiti, na primer, usneni: Bata Marko Peva, za usnenozubne Vozim Forda. Volela bih da mi javite šta ste smislili za zadnjonepčane J.

PREMA NAČINU IZGOVORA

Videli smo šta je mesto tvorbe. Način izgovora glasova znači da vazdušna struja ne prolazi na isti način prilikom formiranja glasova. Postoje tri grupe glasova:

1.     eksplozivni – praskavi (B,P,G,K,D,T)
2.     strujni – frikativni (Z,S,Ž,Š, F,H)
3.     sliveni – afrikate (C,Ć,Č,Đ,DŽ)

Šta znači da je nešto praskavi glas? Izgovorite glas B. Vazdušna struja se skupila ispred prepreke (obe usne ste spojili, B je dvousneni glas, to je prepreka). Obratite pažnju kako se skuplja vazduh ispred potpune prepreke. Zatim naglo otvaramo usta i nastaje nešto potput praska. To je tipično za ove glasove. Obratite pažnju na tri para eksplozivnih glasova. To su prva tri para iz tabele podele glasova po zvučnosti.

Strujni glasovi su nešto drugačiji. Tu se ne formira potpuna prepreka kao u prošlom slučaju. Kod ovih glasova vazdušna struja formira „tunel“. Izgovorite S. Videćete kao površina jezika i gornji deo usne duplje formira prolaz, a vazdušna stuja, prolazeći tuda, proizvodi šum, karakterističan za ove glasove.

Poslednja grupa su sliveni ili afrikate. Oni nastaju spajanjem dva glasa, jednog iz grupe eksplozivnih i drugog iz grupe strujnih. Recimo, C je spoj glasa T i S, i ovo će biti važno kada se bude govorilo o gubljenju suglasnika.

PREMA ZVUČNOSTI

Za razliku od vokala i sonanata, koji su svi zvučni, glasne žice prilikom izgovora nekih konsonanata trepere, a kod nekih ne. I zbog toga postoji tabela.

     ZVUČNI     B G  D  Z  Ž  Đ  DŽ
BEZVUČNI     P  K T   S  Š  Ć   Č      H  F  C

Glasovi F,H i C nemaju svoje zvučne parnjake, i na ovo ćemo se vratiti kada budemo govorili o jednačenju suglasnika po zvučnosti.

Šta uopšte znači ova podela? Pogledajte prvi par suglasnika, B i P. Oni se ni po čemu ne razlikuju, ni po mestu tvorbe (oba su dvousnena) ni po načinu nastanka (oba su praskava). Jedina razlika između ovih glasova jeste po tome što prilikom izgovora jednog, glasne žice trepere, a prilikom izgovora drugog, P, glasne žice ne trepere. To može i da se oseti. Stavite dlan na teme i izgovorite B. Osetićete blagi „udar“. Toga neće biti kada izgovorite P.
Već sam pomenula glasovnu promenu koja se zove jednačenje suglasnika po zvučnosti. Tabela koju vidite je neophodna za objašnjenje ove glasovne promene. U srpskom postoji jedno pravilo, a to je da dva glasa nejednake zvučnosti ne mogu stajati jedan pored drugog. Ako se to desi, da se dva suglasnika nađu jedan pored drugog a nisu jednaka po zvučnosti, dolazi do jednačenja, odnosno pretvaranja zvučnog u svoj bezvučni parnjak i obratno. 

VEŽBANJE

Za kraj, ostala je vežba. Uradite sledeće: napišite vaše ime i prezime (ili neku drugu reč, to sada nije bitno) i za svako slovo napišite kojoj grupi pripada. Ako želite, ostavite to što ste napisali u komentaru.  To bi trebalo ovako da izgleda:

TAMARA - T- konsonant, eksplozivni, zubni, bezvučni
A - vokal niski srednjeg reda, zvučni
M - sonant, zvučni, dvousneni
R - sonant, zvučni, nadzubni

Ovo je dobra vežba, koju treba povremeno ponavljati.

Eto!